Anksioznost, ta do nedavno malo poznata riječ, postala je uobičajena u svakodnevnom u jeziku, a opisuje stanje koje obilježava prevladavajuće tjeskobno raspoloženje mnogih ljudi danas. Nelagoda koju izaziva i nepredvidivost njenih nasrtaja u obliku napadaja panike čini je skoro najčešćim razlogom zbog kojeg ljudi potraže pomoć psihoterapeuta – što je dobro jer ako ne savladamo anksioznost ona će savladati nas.

​

Prišulja se neprimjetno ili baš teatralno u obliku napadaja panike, ali u svakom slučaju želi zavladati svim dijelovima čovjeka. Čini ga nesigurnim u svom tijelu jer kad nastupi ubrzano kucanje srca, osjećaj nedostatka daha, omaglica, znojenje, grčenje u želucu, osjećaj da prostor nestaje, da zvoni u glavi – pita se na što to tijelo reagira neovisno o njegovoj volji i uputama. Činjenica jest da anksioznost u mozgu i neurološkim obrascima stvara svoje utabane staze uz pomoć kojih utječe na funkcioniranje, percepciju i tjelesne odgovore na takve podražaje. Dobro bi bilo zatrpati tu stazu i na njoj posaditi maslačke, divlje i jarko žute kao sunce, zar ne?

​

Jednom kad je anksioznost tu, ona ne staje na tijelu već uključuje i emocije tako da prevladava stalna bezimena strepnja, nelagoda, grčevito očekivanje nečeg strašnog i posljedična iscrpljenost i malodušnost.​ Misli postaju nekonstruktivne i neproduktivne, bave se katastrofiziranjem, pretjeranim uopćavanjem ili crno – bijelim razmišljanjem. Sve to pretvara se u začarani krug stalne vrtnje i ponavljanja. Ta vrtnja dovodi do očaja, a „očaj je patnja bez smisla.” (Frankl)

​

Što strah od naleta anksioznosti ili napadaja panike postaje veći to život postaje manji – simptomi potiču strah, strah potiče simptome, a sve ono životno, slobodno i konstruktivno stoji po strani. To je poput življenja u zarobljeništvu.

​

Ljudi koji su se oslobodili anksioznosti i protjerali panične napadaje iz svog života pronašli su mali prekid u tom začaranom krugu, pomoću oslobađajućih uvida poput rečenice Elizabeth Lukas da „možemo imati strah i biti hrabri.” Takav jedan prosvjetljujući moment u logoterapiji shvaćamo kao uključivanje prkosne moći duha u borbu, a to je jak, presudan saveznik. Iz perspektive duhovne dimenzije čovjeka strah od straha, život pod strahom i zaokupljenost strahom nemaju smisla i ne bi trebali imati zadnju riječ. Takav neimenovan strah zarobljava i ne govori istinu, osuđuje na izolaciju, često iscrpljuje perfekcionizmom i pokušajima uspostave kontrole. Suprotan je od ljubavi jer ništa dobro ne vjeruje, ničemu se dobrom ne nada i ništa ne pokriva prapovjerenjem.

​

Tijekom psihoterapijskog procesa radi se na uvidima, metodama i vještinama za ponovno uzimanje svog života u svoje ruke. To je moguće, na to svaki čovjek ima pravo, jer „čovjek nije žrtva nego sukreator svoje sudbine” (Frankl)