Postoje mnoge tihe epidemije u današnjem društvu, a usamljenost je jedna od njih. U prijašnja vremena činilo se da usamljenost pripada uglavnom starosti, ali danas je sve više mladih ljudi koji rijetko izlaze izvan svoja četiri zida, siromašni iskustvima, obeshrabreni, dezorijentirani i anksiozni. Unutar premreženosti virtualnim kontaktima i ogromnom količinom informacija čovjek kao specifično biće ostaje zakinut za svoje osnovne potrebe poput stvarnog, životnog kontakta sa drugim ljudskim bićima i sudjelovanja u tkivu zajednice koja odgaja, iskušava, podržava, prepoznaje i prekaljuje svaku osobu. Paradoksalno je koliko je sveprisutna postala stvarna, egzistencijalna anonimnost na onoj iskonskoj ljudskoj razini usprkos mukotrpnom održavanju nestvarnih virtualnih identiteta. Nije dovoljno da drugi ljudi prepoznaju samo našu sliku, treba nam da prepoznaju nas kao stvarnu osobu – tek tada smo viđeni.

​

Samoća i usamljenost dva su različita pojma. Samoća sama po sebi nije nužno loša i nametnuta – to može biti kreativna, kontemplativna, odabrana samoća; faza kada se raste, sazrijeva, stvara ili prelazi u novu fazu života.

​

Za razliku od takve samoće usamljenost je bolna, tjeskobna, prate je osjećaji bolne praznine, neshvaćenosti, neprepoznatosti, napuštenosti. Takvi osjećaji pojavljuju se i kad je osoba sama, ali i dok je okružena ljudima s kojima, iz cijelog niza razloga koji se obrađuju u psihoterapijskom procesu, ne uspijeva ostvariti kvalitetne recipročne odnose. Biti usamljen znači da je potreba za bliskošću neispunjena, da nema prilika za „gradnju socijalnog kapitala – zajedništvo, povjerenje, solidarnost, povezanost.” (D. Marčinko).

​

Logoterapija je i na ovom području konstruktivna i usmjerena prema većem dobru za pojedinca koji je usamljen i društvu koje je zbog njegovog neprisustva i nesudjelovanja zakinuto za ono što baš ta osoba može podijeliti sa drugima. „...nakon što sam jednom nastao, svijet u kojem ne bih postojao uopće ne postoji.” (R. Guardini)

​

Čak i ako ste osuđeni na samoću možemo se upitati kakav ste drug sami sebi unutar te samoće.

U kakvom unutrašnjem svijetu boravi onaj koje usamljen, ima li osjećaj da je „darovan sam sebi” (R. Guardini) ili „usamljenost prati osjećaj osobnog nepostojanja” (D. Marčinko). Unutrašnji svijet također može biti više ili manje dobro mjesto i može se oplemeniti uvidima, sadržajima, idejama.

​

Činjenica je da usamljen čovjek biva zakinut u osnovnoj ljudskoj potrebi za ispružanjem prema drugome, za  samonadilaženjem u smjeru nečega izvan i iznad pojedinca. Kojim putem izaći iz takve situacije? Kako osnažiti želju za tim? Kako se ohrabriti? Usamljenost je fenomen koji zahvaća biološko, psihološko i socijalno tkivo nečijeg života, a to je čini čestim razlogom koji dovodi ljude u psihoterapijski proces, u kojem kroz siguran, podupirući, autentičan odnos sa psihoterapeutom traže izlaz iz svoje trenutačne situacije.