Rijetko što u životu čovjeka toliko onemoća kao gubitak nekoga koga voli. Nepovratnost gubitka i preplavljenost tugom čine se teško spojivim sa životom koji i dalje traje, traži svoje i nastavlja se.

Logoterapeutski stav je da ništa nije nepovratno izgubljeno nego je „pohranjeno u riznicama naše prošlosti.” (Frankl). Ipak, nova stvarnost često izgleda kao pustoš, a tuga je jako težak, bolan i preplavljujući osjećaj. Tugujuće osobe često se ne osjećaju živima nego ostavljenima na životu.

Važno je objasniti da je žalovanje dobro definiran proces, ali traži vrijeme i snagu. Tijekom tog procesa zaista je istina da je „saslušana patnja olakšana patnja”.  Psihoterapeutska potpora kod žalovanja može pomoći da se patnja iskaže riječima, proživi i preobrazi. Voljena osoba je zauvijek dragocjena i prisutna u srcu i sjećanju, ali nastoji se pronaći novi način za živjeti sa smislom i svrhom.

​

Gubitak je životna činjenica, a gubici su različiti - dogodi se da se izgubi i bračni partner u razvodu, odnosi unutar obitelji, dom, zdravlje, posao koji je davao sigurnost i identitet, uvjerenja koja su davala stabilnost, slika o sebi. Ono što je izgubljeno imalo je vrijednost i davalo smisao životu. Ali i život koji se nakon gubitka nastavlja također ima vrijednost i smisao koliko god je to teško u prvi trenutak spoznati. Tijekom psihoterapijskih razgovora prolazi se kroz faze procesa koji je neminovno već započeo. Uz pomoć, suosjećanje i orijentaciju na putu radimo na tome da se i završi – na najbolji mogući način u svakoj posebnoj i jedinstvenoj životnoj priči.