"Mislim da je čovjekova povlastica, ne samo pitati o smislu svojega života nego i taj smisao dovoditi u pitanje."

Viktor Frankl

Logoterapija, iako svjetonazorski neutralna, ispruža se prema transcedenciji i oslanja na duhovnu dimenziju čovjeka koju smatra nadređenom ostalim dimenzijama ljudskog bića. Unutar te dimenzije nalazi se savjest, sposobnost slobodnog donošenja odluka, preuzimanja odgovornosti, zauzimanja i preispitivanja stavova i vrijednosti, svijest o smrtnosti.

​

Upotreba sokratovskog dijaloga kao metode pomaže klijentu da otkrije svoje vrijednosti, prepozna smisao, dođe u dodir sa intuicijom i savješću te dekonstruira štetna i dogmatska uvjerenja. 

Je li sudbina apsurdna slučajnost ili područje potencijala i rasta? Što je moguće znati o prirodi stvarnosti? Što je istina i koji je to čvrsti temelj na kojem stojimo? Postoji li perspektiva u kojoj patnja nije uzaludna? Jesmo li sukreatori svoje sudbine? Koliko smo slobodni, čemu smo vjerni, u što polažemo nadu? Kakav pogled imamo na vječnost?

​

Rečenica Bele Hamvasa da je „važnija je duhovna nit o kojoj čovjek visi od temelja na kojem stoji” upućuje na sveobuhvatnost i usmjerenost ljudskog postojanja, unutar vremena, ali i neovisno o njemu. Ta nit, čvrsta, a nevidljiva, logoterapeutskim jezikom nazvana i „prapovjerenje”, spaja korijenje sa nebom, ruševine sa zvijezdama, vremenitost sa vječnošću.

​

Logoterapija je i egzistencijalna analiza što znači da se u jednom svom segmentu posebno obraća duhovnim tragateljima, a to su više ili manje svi ljudi, prije ili kasnije. Danas, u vremenu slabljenja tradicionalnih vrijednosti i običaja,  preobilja informacija o duhovnosti iz različitih izvora, često uvjerljivih i kontradiktornih istovremeno, ljudi sve teže nalaze svjetonazorsko uporište koje odoljeva testu smislenosti i istine. Stvara se egzistencijalni vakuum koji se pokušava popuniti na razne načine, često neuspješno. U logoterapiji, umjesto ostajanja pri ravnodušnosti i zbunjenosti, gradimo lukove između „biti” i „trebati biti.”

Baš na područjima koja posežu prema duhovnom aktualne su riječi Ivana Illicha: „Korupcija najuzvišenijeg je nešto najgore.”

​

Religiozna trauma, duhovno zaobilaženje, moralna ozljeda, egzistencijalna usamljenost, nihilizam – područja su u kojima logoterapija može konstruktivno sudjelovati. „Mi lako možemo oprostiti djetetu koje se boji mraka. Prava tragedija života je kad se čovjek boji svjetla” Platon