Logoterapeutski pogled na svijet rada usmjeren je na duhovnu vrijednost koju rad potencijalno ima u ljudskom životu. Gledamo na čovjeka kao svrhu, a ne kao sredstvo - u duhu Franklove tvrdnje da se čovjek ne može svesti na uporabnu vrijednost.  Pozivamo se ka bitnome, ka potencijalu, izvlačimo se iz „logistike uspjeha prema logici susreta” (F. Hadjadj) - i sa sobom i sa sadržajem rada i sa suradnicima.  Na radne sate odlazi veliki dio života i nije svejedno kako je to vrijeme provedeno jer značajno utječe na kvalitetu života, psihofizičko zdravlje i sve odnose u kojima sudjelujemo.

​

Činiti nešto dobro, činiti nešto za drugoga, činiti nešto zajedno sa drugima – izvor je zadovoljstva i obnavljajuće snage koju donosi svaka prepoznata smislenost, pa i ova konkretna u radnom okruženju. Nažalost, često su okolnosti takve da dolazi do kroničnog stresa, neusklađenosti zahtjeva i resursa, loše komunikacije, dezorijentiranosti, letargije, beznađa, psihosomatskih tegoba. To se odnosi i na roditelje djece sa posebnim potrebama, njegovatelje kronično bolesnih osoba, volontere u raznim udrugama.

„Izgaranje je egzistencijalna kriza.” (M. Jakšić)

​

Vrijeme i snaga postaju raspršeni, nikad dovoljni, sve nejasnije usmjereni.

„Karakteristični egzistencijal raspršivanja je vremenska panika. Kad se život suzi i vrijeme otekne. Žurba, trka, površnost, nestrpljivost, brzopletost, rastresenost, žeđ, glad, pohlepa.” (B. Hamvas)

Psihoterapeutski proces vrijeme je predaha i uvida, stjecanja vještina i alata za bolje nošenje sa svakodnevnicom, prepoznavanja područja slobode i pomoć pri donošenju odluka.

Slobodni smo činiti dobro na način kako nas na to savjest upućuje.