Liječničko dušebrižništvo

Pojam liječničkog dušebrižništva star je koliko i liječnička struka, a u današnje doba subspecijaliziranosti grana medicine i sofisticirane tehnologije koja tijelo analizira do stanične razine, nije postalo ništa manje važno naslućivati, tješiti i liječiti dušu, i dalje jednako nevidljivu, ali i dalje jednako prisutnu. Iako se dušebrižništvo bavi zdravljem duše, u slučaju kad psihoterapiju provodi liječnik, on uočava mnoge poveznice sa stanjem tijela. Liječnik promatra pacijenta kao cjelinu i poznato mu je funkcioniranje tijela, patofiziologija bolesti i mnoge hormonalne i metaboličke povratne sprege koje mogu dovesti do problema i na psihičkoj razini.

Nadalje, kada je Frankl rekao da „logoterapija, posebno egzistencijalna analiza, želi biti liječničko dušebrižništvo” mislio je na one ljude koji se smatraju nereligioznima, a istovremeno u teškim životnim trenucima  „za svoju duševno – duhovnu nevolju ne nalaze utočište” niti znaju gdje bi ga tražili.

Egzistencijalna analiza je „medicina osobe” (P.Tournier) i primjeniva je na svakoga, bez obzira na svjetonazor.

„Iscrpsti sve mogućnosti liječničke pomoći” (V.Frankl) znači u praksi osloniti se i na medicinsku i na psihoterapeutsku edukaciju i mobilizirati sva znanja i vještine da bi se pomoglo svakoj pojedinačnoj osobi u njenoj konkretnoj situaciji. Terapijski učinak razgovora između liječnika i pacijenta događa se upravo na razini koju i psihoterapija pokriva.

„Ako smo dovoljno koncentrirani na „neponovljivost i jedinstvenost” (V. Frankl) svake osobe koja od nas traži pomoć, bez obzira kojoj djelatnosti pripadamo, lakše ćemo očitati na kojoj je razini moguće rješenje i u kojem smjeru težiti zajedno s osobom koja nam je povjerila svoje trpljenje, intimu, svoje zdvojnosti, svoje neprospavane noći i ponovljene frustracije, iz kojih sama ne nalazi izlaza.” dr. Križo Katinić

Liječničko dušebrižništvo često se nađe između medicine i religije, ali ne prelazi tu granicu.