Odnos klijenta i psihoterapeuta

Danas, kada postoji veliki broj psihoterapijskih pravaca i terapeuta koji na različite načine provode psihoterapijsku praksu, klijent ima veliku mogućnost odabira i psihoterapeutskog pravca i osobe psihoterapeuta.  Odnos između psihoterapeuta i klijenta presudan je element za dinamiku procesa i uspjeh terapije. Već nakon prvih par susreta može se prilično dobro procijeniti ima li taj odnos potencijal, kako se osobnosti dvoje ljudi međusobno prepoznaju na osnovnoj razini i može li se uspostaviti terapeutski savez. Taj savez je timski rad na zajedničkom cilju i ima neke svoje preduvjete. Psihoterapeut mora biti stručan, akreditiran od odgovarajućih institucija, poštovati pravila povjerljivosti, djelovati u skladu sa etičkim kodeksima, dobro poznatim i u liječničkoj i u psihoterapeutskoj djelatnosti. Klijent treba biti motiviran za rad na sebi, čak i kad je teško i bolno, treba odvojiti vrijeme za susrete u dogovorenim intervalima i biti iskren prema sebi i terapeutu koliko god je to za njega moguće unutar njemu dostupnih snaga i uvida. Jako je važno postizati i njegovati autentičnost uzajamnog odnosa jer bez toga nema stvarne komunikacije. To su osnovne postavke i potrebno ih je izreći, ali priča sa psihoterapijom i ljudskom dušom puno je suptilnija.

Psihoterapija nije zanimanje nego i poziv, a logoterapeut je sasvim određena vrsta psihoterapeuta: koji oči uprte u klijenta često podiže i prema nadsvjesnom u kojem prebiva duhovna dimenzija. Duh koji je stvaralački i sve čini novim – njega tražimo, njegujemo, radujemo mu se. To znači da podsjećamo čovjeka da ima slobodnu volju, da mu je urođeno usmjerenje te volje prema smislu i da je život, iako često težak, neupitno smislen.  Osobnost i osobni svjetonazor logoterapeuta ne mogu se sasvim poništiti nego držati unutar „svjetonazorskog poštenja i metodičke čistoće.” (V. Frankl)

Gledajući užu sliku – terapeut je tu zbog klijenta. Gledajući širu sliku – terapeut je tu i zbog poziva koji osjetio unutar sebe za takav način ispružanja prema ljudima. Obje su slike točne.

Zaplakati s onima koji plaču i nasmijati se s onima koji se smiju posve je u obuhvatu logoterapeuta koji je, za trajanja psihoterapijskog procesa, podrška na putu, poticaj za rast, slučajno odabrani bližnji (jer tko je bližnji?), dionik zajedničkog ljudskog stanja, pozvan, a ne unajmljen. S klijentom stupa na područje nade, povraća snagu, pomaže orijentirati se unutar stvarnosti, osvjetljava  varijante smislene i konstruktivne budućnosti.

„Tamo gdje prestaje njegova znanost mora se uključiti njegova čovječnost, gdje su granice njegovu shvaćanju, mora doći do riječi ljubav prema drugome.”(E. Lukas)

Koliko god je dragocjena šutnja u prisutnosti i suosjećajno slušanje, toliko je dobrodošlo i bodrenje kao prepoznavanje i priznanje pozitivnih snaga klijenta – od „dajem poduku iz šutnje na svim jezicima metodom promatranja zvjezdanog neba” (W.Szymborska) do pomoći da ruke ostanu podignute tijekom bitke.

„Koliko god tehnika i znanost ulazile u psihoterapiju, ona se na kraju krajeva na neki način temelji više na umjetnosti nego na tehnici i više na mudrosti nego na znanosti.”(V. Frankl)