Logoterapeutski pogled na život Mary Oliver – primjer postraumatskog rasta

Logoterapija je okrenuta vrijednostima, prepoznaje ih, cijeni i smatra presudnima za ispunjen i usmjeren život. U tom duhu je i ovaj osvrt na život osobe koja ih je pronašla, živjela i oslanjala se na njih, iako njene životne okolnosti nisu bile olakotne niti staza prema smislu utabana. 

Mary Oliver bila je autentična, stvarna osoba koja je pronašla i živjela svoj identitet, nalazila smisao i u najtežim okolnostima, odabirala biti umjesto imati, živjela stvarnost tragičnog optimizma,  tražila svjetlo u okolnostima zla i bijede te odabirala tiho slavljenje života umjesto beznađa. „Dugi rad okretanja života u slavlje nije lak.” – napisala je u jednoj pjesmi.  Bezazlenost i pozicija svjedoka iščitava se iz načina kako je opisivala svijet.

„Kako bih ja voljela živjeti na ovom svijetu

ne bi naudilo nikom, samo bih

hodala, penjala se i spuštala, gledajući oko sebe,

pa što ako uglavnom ne znam s kojim ciljem -

pa što ako to nije mnogo...”

Kao djevojčica Mary Oliver postala je žrtva zlostavljanja od strane svog oca, njeno je djetinjstvo bilo teško i tjeskobno, njena traumatiziranost toliko intenzivna da je lako mogla postati cijelom njenom sudbinom. Mogla se izgubiti u boli, sramu i strahu. Ali nije. S obzirom na to koliko je bila samozatajna, neosuđivačka i usmjerena na (naizgled) obične stvari u životu, prkosna moć duha nije prvo što bi palo na pamet u razmišljanju o njoj. Ali upravo je to ono nesalomljivo što čovjeka sačuva od propasti i usmjeri prema vrijednostima i svom identitetu. Usmjerila je oči prema svijetu oko sebe, u vremenu u kojem je rođena i nije sputavala unutrašnji impuls koji ju je upućivao prema književnosti i pisanju poezije već sa četrnaest godina. O čemu je sve moglo pisati zlostavljano četrnaestogodišnje dijete? Ona je odabirala pisati o onome što vidi oko sebe. Lako se može zaključiti da su ovo stihovi koji daju naslutiti o tome.

„Ako zapaziš išta,

to te vodi sve daljem

i daljem

zapažanju.

A svakako

sam bila tako puna energije.

Uvijek sam trčkarala, zagledajući

u ovo i ono.

Ako bih stala,

bol

bi bio neizdrživ.

Ako bih stala i pomislila, možda

se svijet

ne može spasiti,

bol

bi bio neizdrživ.

Na kraju sam zapažala dovoljno.

Svud oko mene u šumi

bijeli su letjeli moljci.”

Tijekom cijelog života pisala je o prirodi, životinjama, vremenu, krugu života, marginaliziranim ljudima, prolaznosti, konačnosti, svom mjestu na svijetu, sudbini čovjeka uopće. Iz njezinih riječi sjaje vrijednosti: zahvalnost, autentičnost, empatija, skromnost, osjećaj povezanosti sa životom oko sebe, neogorčenost na sudbinsko i ne postavljanje uvjeta životu.  „Polagano je i zahtjevno umijeće života i njegova nalaženja gdje se zatekneš.” napisala je. Čitajući njene pjesme primjećuje se da su joj ruke često bile promrzle, uprljane zemljom, mokre, čak i krvave – ali nisu ispuštale ruku svjetlosti. Napisala je:

„Ipak, u svom životu želim

biti voljna

biti zabljesnuta -

odbaciti težinu činjeničnog

i možda čak

plutati pomalo

poviše ovog teškog svijeta.

Želim vjerovati da gledam

u bijelu vatru velike tajne.

Vjerovati da su nesavršenstva ništa -

da je svjetlost sve – da je ona više od zbroja

svakog manjkavog cvijeta koji raste i vene. I vjerujem.”

Logoterapeutski pogled u ovim riječima vidi - transcedenciju, prapovjerenje, samonadilaženje i  volju da se bude kokreator svog života.

Prapovjerenje je pojam koji u logoterapeutskom riječniku označava upravo suprotno od poremećaja nagonske sigurnosti i nedostatka osjećaja za očitost koji često dovode do prisilno - neurotskih ponašanja.

U riječima Mary Oliver odjekuje i ovako:

„...svaki ribnjak sa svojim plamtećim lopočima

molitva je slušana i uslišana

preko svake mjere,

svakog jutra,

bilo da jesi ili se nisi

uopće usudila biti sretna

bilo da jesi ili se nisi

uopće usudila moliti.”

Ona je prapovjerenje prepoznavala u prirodi i, možemo samo pretpostaviti, učila iz onoga što je primjećivala:

„...u tri čaplje,

pljusak

bijele vatre!

Čak poluuspavane su imale

takvu vjeru u svijet

što ih je stvorio

- izvijajući se kroz vodu,

bez greške, sigurno,

prema zakonima

svoje vjere, ne logike,

rastvorile su krila

meko i zagazile

preko svega tamnog.”

Mirno je komentiranla nemogućnost da se sve stvoreno oslanja isključivo na logiku, prihvaćanje da ne možemo sve predvidjeti i kontrolirati, a ipak postoji, živi, raste i vođeno je nečim većim od samog života koje gazi preko tamnog, a ne utapa se u njemu.

„ Da je svijet sama bol i logika, pa tko bi to htio?

Nije, naravno.

Ne mislim pritom ni na što čudesno, nego samo na svjetlo koje može zasjati iz života.”

Elizabeth Lukas pisala je o ravnodušno zazidanom čovjeku do kojeg je u psihoterapiji jako teško prodrijeti kako bi mu se pokušalo pomoći. Mary Oliver intutivno je i to spomenula, odlučujući ne žrtvovati otvorenost životu i osjećajima zbog mogućnosti povrede i boli:

„Svakog jutra hodam oko

jezera, misleći: ako se dveri mog srca

ikad zatvore, isto kao da sam i mrtva.

Svakog jutra, za sad, ja sam živa.”

Često ponavljana rečenica u logoterapiji  da „onaj koji ima za što živjeti može izdržati svako kako” za Mary Oliver značilo je pisati. To je bio njen životni zadatak, smisao pronađen u nepresušnim stvaralačkim vrijednostima pisanja.

Njena percepcija svijeta oko sebe, izoštrena i plemenita, bila je izvor smisla kroz trajne doživljajne vrijednosti.

Sloboda da se konstruktivno odabere što učiniti sa tamom iz prošlosti, koju se više ne može promijeniti, iščitava se u ovim stihovima:

 „ Oni spašavaju svijet: koji odabiru rasti

U tanku crtu do ishodišta s druge strane ove bijede.”

Usmjerenost prema budućnosti, svojstven i logoterapijskom pristupu i shvaćanju:

„I ja volim zaborav, zašto ne pun je

drugih prilika. Sad,

štište svijetle kovrče lišća. Sad!

grmi vjetrena snaga.”

O budućnosti koja dolazi i nakon duge prošlosti, mnogih suhih godina, i kad se sve čini beznadno, obnavljajuće načelo života tu je da pruži još jednu šansu:

„... suhi štap kom je dana

još jedna šansa hirom

barske blatnjave vode – debela grana

koja se još uvijek, nakon svih tih godina,

zakorijeniti može,

dati izdanak, razgranati, baciti pup –

od svog života stvoriti

prodisalu palaču lišća.”

S obzirom na to da je jezik medij kojim se logoterapija služi u nastojanju da pomogne ljudima, poetski izričaj Mary Oliver je i lijepi primjer  upotrebe jezika da se posreduju vrijednosti i percepcija s kojom se logoterapija uvelike preklapa. Ono što je ona izricala u stihovima, logoterapeutski bi, riječima Elizabeth Lukas, zvučalo ovako:

„Duhovno usredotočavanje na pozitivne elemente izvanjskog svijeta” praktički stoji u opreci s „nezdravom hiperrefleksijom nad samim sobom i svojom situacijom.”

„..moć životnih sadržaja koji nadmašuju naše Ja.”

Stihovi Mary Oliver uzeti su iz knjige „Nove i odabrane pjesme”. Izvađeni iz konteksta pojedine pjesme stavljeni su u kontekst njenog razumijevanja života i načina kako ga odabrala živjeti.