Logoterapijska slika čovjeka

„Postati čovjek je ljepše nego postati kralj.” Antun Gustav Matoš

Logoterapija vidi čovjeka kao biće kojemu je za puninu života nužan smisao jer se izobilje često pokaže nedostatnim. Čovjek je obdaren mogućnošću pronalaženja smisla u svakoj životnoj situaciji, ta sposobnost je njegova baština, a „baština se preuzima dramatično.” (F. Hadjadj). Logoterapija je pomoć da se smisao za konkretnu osobu u konkretnom životnom trenutku ponovo pronađe među svime što je život nanio u slojevima preko njega, pozove ga iz kutka u kojem je greškom, propustom ili zbog neosviještenosti, omamljenosti i ravnodušnosti odložen i zaboravljen. Bilo u malim ili većim stvarima, smisao je ono što čovjeka nadilazi, upućuje, podiže i čini cjelovito ljudskim.

Logoterapija vidi čovjeka kao trodimenzionalno biće, sa tijelom, dušom i duhom, a ta cjelina podsjeća kako smo čudesno sazdani i što zaista znači „biti čovjek.”

„Čovjek je, dakle, križište triju slojeva postojanja: tjelesnog, duševnog i duhovnog. Ovi slojevi postojanja ne mogu se potpuno jasno odvojiti jedan od drugog. Ipak, bilo bi pogrešno reći da se čovjek „sastoji” od tjelesnog, duševnog i duhovnog: on je jedinstvo i cjelovitost – ali unutar tog jedinstva i cjelovitosti, duhovno u čovjeku se „raspravlja” s tjelesnim i duševnim. To je ono što sam jednom nazvao noo – psihičkim antagonizmom. Dok je psihofizički paralelizam obavezan, noo – psihički antagonizam je fakultativan: uvijek samo mogućnosti, puka moć – doduše, moć kojoj se uvijek može apelirati, i to upravo od strane liječnika: uvijek iznova treba pozivati na „prkosnu moć duha”, kako sam je nazvao, protiv samo naizgledno moćnog psihofizikuma.”(V. Frankl)

Činjenica da je osoba i duhovna jamči neupitno dostojanstvo čovjeka jer duh je, kako je Frankl objasnio u svom psihijatrijskom credu, u pozadini uvijek tu, ne može se razboljeti, ali može biti zastrt, jedva vidljiv, zbog teške psihičke ili neurološke bolesti.

Logoterapijski koncept temelji se na tri „stupa”: sloboda volje, volja za smislom i smisao života iz čega proizlazi da je logoterapija nedeterministička psihologija, psihoterapija usmjerena na smisao i pozitivan svjetonazor.